Preminula Ksenija Ljubetić (1931. – 2020.)

U 90. godini života, 30. prosinca 2020. godine preminula je dugogodišnja djelatnica naše glazbene škole, nastavnica klavira Ksenija Ljubetić.

Ksenija Ljubetić rođena je 24. rujna 1931. godine u Bjelovaru. Tamo je pohađala nižu glazbenu školu, jer je srednja škola osnovana tek 1945. godine. Budući da je ranije u Bjelovaru postojao samo glazbeni tečaj, počela je pohađati glazbenu školu sa četrnaest godina i u četiri godine završila je šest razreda. Potom je u Bjelovaru nastavila 7, 8. i 9. razred kao 1., 2. i 3. razred srednje glazbene škole. Završni, 4. razred srednje škole, na preporuku zagrebačke profesorice klavira Mire Sakač koja je prepoznala njezin talent, upisala je u Glazbenoj školi Vatroslava Lisinskog u Zagrebu. Na polugodištu je iz klavira dobila “dovoljan” – provincijski đak, tako se u ono vrijeme često govorilo o učenicima koji bi dolazili iz drugih gradova. No, kao i kasnije u životu, bila je uporna i na kraju nastavne godine ocijenjena je s “dobrim”, a na završnom ispitu “vrlo dobrim”. Čitavu tu godinu putovala je na sate iz Bjelovara u Zagreb, dva puta tjedno.

Nakon položenog državnog ispita dvije je godine radila na školi u Bjelovaru, a potom je 1955. godine, nepunu godinu dana nakon osnutka brodske glazbene škole, doselila u Slavonski Brod. Prvih šest godina stanovala je u jednoj od soba u staroj školi u Mesićevoj ulici. Od 1955. do 1989. radila je u brodskoj glazbenoj školi kao učiteljica klavira, ali i harmonike u godinama stvaranja ovoga odjela, a školske godine 1978./1979. preuzela je odgovornost vršiteljice dužnosti ravnatelja. Od 1989. godine prešla je na glazbeno usmjerenje pri Gimnaziji Matija Mesić, gdje je predavala razne predmete: solfeggio, harmoniju, metodiku, glazbene oblike, vokalne partiture i klavir. Godine 1996. otišla je u mirovinu, a onda je još pet godina radila kao vanjska suradnica.

Prvih godina kada je Ksenija Ljubetić došla u Brod, glazbena škola je bila u povojima i postojala je opasnost da se ugasi. Zbog toga ju je tadašnji ravnatelj Franjo Pokaz nagovorio da upiše matematiku pri Pedagoškoj akademiji, što je učinila jer je matematiku jako voljela. Glazbena škola ipak je opstala, a Ksenija Ljubetić nastavila je ugrađivati sebe u njezinu povijest. Predavala je i na studiju predmetne nastave muzičkog odgoja pri Pedagoškoj akademiji u Slavonskom Brodu kao stručni učitelj klavira, a potom se i sama uputila ka stjecanju statusa nastavnika, završivši muzički odgoj pri Pedagoškoj akademiji u Zagrebu. Nastavila se usavršavati te je putovala na satove klavira u područno odjeljenje sarajevske Muzičke akademije u Tuzli, nakon čega je upisala studij klavira na Muzičkoj akademiji u Sarajevu. Nakon četiri godine redovnog posla u Slavonskom Brodu i putovanja vikendom na nastavu u Sarajevo, s pedeset godina diplomirala je klavir, a profesorica Matusja Blum visoko je hvalila njezinu fantastičnu koncentraciju i memoriju.  

U 48 godina radnog staža mnogo je đaka prošlo kroz njezine ruke, a među najboljima rado se sjećala klavirskih pedagoginja Ivanke Janč, Zdravke Tekić-Dadić i Vesne Senjić, skladatelja Krešimira Seletkovića i Predraga Repanića. Voljela je svirati u različitim svečanim prigodama, kao solistica, uz kolege glazbenike ili uz ansamble RKUD-a “Đuro Salaj”, nije prošla nijedna značajnija društveno-kulturna proslava ili obilježavanje u gradu a da ona nije svojim klavirskim umijećem sudjelovala. No, prisjećala se i smiješnih situacija – nakon nastupa na jednoj svečanoj akademiji dobila je buket cvijeća, a kada je izašla iza pozornice uzeli su joj taj buket da bi ga mogli uručiti nekome drugome. Sjećala se svega što je ikada svirala, literature koju je svojim brojnim učenicima zadavala. Uvijek je isticala kako nije bila od onih “tehničara do besvijesti” – više je voljela glazbena djela u kojima je mogla izraziti dušu, gdje je mogla muzicirati, uživati. Johann Sebastian Bach na prvom, Ludwig van Beethoven na drugom, a Claude Debussy na trećem mjestu – to su bili skladatelji koje je najviše cijenila i u čijim je djelima najviše uživala.

Nakon umirovljenja često je znala posjetiti glazbenu školu, podružiti se s kolegama u zbornici, donosila je kolegama svoje stare note, a školskoj knjižnici poklonila je komplet Muzičke enciklopedije. Posjećivala je koncerte učenika i nastavnika glazbene škole, a katkada je znala u druženjima poslije koncerta i sama sjesti za klavir i zasvirati. Pa i kada su joj i vid i sluh počeli pomalo slabjeti, ruke su i dalje pamtile, a glazbene note prštale su ispod njezinih prstiju. Uvijek je brzoga koraka, poput vjetra, prolazila gradom, jutrom u svakodnevnu nabavku, tjedno na gradsku tržnicu, a kada se gradio rotor na Osječkoj ulici pješačila je od Korza do tamo želeći vidjeti kako radovi napreduju. Dok je mogla, vježbala je klavir svaki dan. I bila ponosna što ju ruke bespogovorno služe.

S prozora svoga stana gledala je na novu brodsku glazbenu školu u čijoj je dugoj povijesti ostavila neizbrisiv trag.

Hvala Vam, Ksenija, na životu posvećenome generacijama brodskih učenika glazbe.