Nakon što je 2. svibnja 2024. godine nastupila na pozornici Glazbene škole Slavonski Brod u dvostrukoj ulozi, kao flautistica i pijanistica, s još dvjema glazbenicama (Zrinkom Durut i Anjom Rubil), u srijedu, 16. listopada 2024. godine Ana Dadić održala je solistički klavirski recital. Time je nastavljen niz koncerata bivših učenika Glazbene škole Slavonski Brod, a u povodu obilježavanja 70 godina postojanja Glazbene škole. Brojna publika ispunila je Veliku dvoranu, znajući što može očekivati. Cjelovečernji je koncert protekao kao u jednom dahu, a sat vremena glazbe činilo se kao odsječak od petnaestak minuta. Već dugo nismo na pozornicama Slavonskog Broda čuli solistički klavirski koncert ovakve interpretativne kvalitete.
Okosnica njezina odabira bio je stilski izričaj glazbenog romantizma. No, romantizam ima različita lica, a Dadić ih je uspjela prikazati kako odabirom pojedinačnih glazbenih djela, tako i njihovim pažljivim slaganjem u zaokruženu i dramaturški promišljenu koncertnu cjelinu. Tu je, pak, cjelinu upotpunila daškom suvremenosti uvrstivši u program dvije etide iz pera Krešimira Seletkovića, također nekadašnjeg učenika brodske glazbene škole.
Večer je otpočela trima minijaturama iz ciklusa Život cvijeća, op. 19, Dore Pejačević, združivši Ljubicu, Ružu i Crveni karanfil u izvedbenu cjelinu. Slijedila je Meditacija, op. 72 br. 5, Petra Iljiča Čajkovskog, a nakon toga Balada br. 2 u F-duru, op. 38, Frédérica Chopina. Odmak od romantizma pružila je izvedba dviju etida (br. 4 i br. 7) iz ciklusa Sedam: etide – invencije za bijele tipke (hommage à Ligeti) Krešimira Seletkovića, koje je Dadić vrlo pametno odabrala i smjestila između izvedbi dvaju velikana romantičarskog pijanizma, čineći na prvi pogled veliki kontrast, ali zapravo uspostavljajući suptilne sadržajne i motivičke poveznice među skladbama u programskom tijeku. Nakon Seletkovića, izvela je Baladu br. 2 u h-molu, S. 171, Franza Liszta, kojom je dostigla interpretativni vrhunac večeri. Recital je završila Trima argentinskim plesovima, op. 2, Alberta Ginastere, zaplovivši romantičarskim utjecajima koji su svoje krakove pružili u 20. stoljeće, a na srdačan pljesak publike odgovorila je zgodnim dodatkom, Mazurkom glissando kubanskog skladatelja Ernesta Lecuone.
Tehnička vrsnost pijanistice Ane Dadić tek je polazište za interpretativnu nadgradnju koja se otkriva u izrazitoj glazbeničkoj muzikalnosti i promišljanju programske dramaturgije. Sve su ove karakteristike uvijek neizostavan dio njezinih koncertnih nastupa, a publici jamac vrhunskoga glazbenog doživljaja.
Autor fotografija: Adrian Golenić, 4. r. SGŠ